Ćamil Sijarić

Kad se umre, tad se ćuti.
Biće to za mene divota,
Jer ću moći da podnesem
Ono zbog čega sam ćutao
Cijelog života.
Pripovjedač, romansijer i pjesnik, Ćamil Sijarić, rođen je u Šipovcu, Bijelo Polje (Sandžak), 1913. godine. Osnovnu školu završio je u Godijevu, a zatim je pohađao Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju. Gimnaziju je završio u Vranju, a pravo diplomirao u Beogradu. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata radio je kao sudski službenik u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradiški i Banjoj Luci, a pred kraj rata izišao na partizanski teritorij i bio dopisnik TANJUG-a. Od 1947. godine živio je u Sarajevu, gde je do kraja radnoga vijeka radio u literarnoj redakciji Radio-Sarajeva. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći u Sarajevu 1989. godine.

Već kao gimnazijalac u Skoplju Sijarić se počeo baviti pisanjem pjesama, koje su u knjigama objavljene tek 1988. (Lirika) i 1990. (Koliba na nebu). No, njegov raskošni umjetnički dar bio je prije svega pripovjedački, i na najpotpuniji način se ostvario u mnogobrojnim pričama i romanima s temama iz rodnoga Sandžaka i iz balkanske historije.


Bibliografija

 

1. Ram - Bulja. Svjetlost. Sarajevo, 1953.
2. Bihorci. Sarajevo, 1956.
3. Suze i zvijezde. Zagreb, 1956.
4. Zelen prsten na vodi. Sarajevo, 1957.
5. Kucu kucom cine lastavice. Sarajevo, 1962.
6. Nas a snaha i mi momci. Veselin Masles a. Sarajevo, 1962.
7. Mojkovacka bitka. Svjetlost. Sarajevo, 1968.
8. Sablja. Izbor pripovjedaka. Graficki zavod. Titograd, 1969.
9. Putnici na putu. Svjetlost. Sarajevo, 1969.
10. Zapisi o gradovima. Zavod za izdavanje udzbenika. Sarajevo, 1970.
11. Konak. Sarajevo, 1971; 1980; - Dvorec, prevedel Stanko Janez. Pres ernova zalozba, 1984; - Veselin Masles a. Sarajevo, 1989.
12. Kad djevojka spava, to je kao da miris u jabuke. Sarajevo, 1973.
13. Zapisi o gradovima (II). Sarajevo, 1976.
14. Carska vojska. Veselin Masles a. Sarajevo, 1976.
15. Ras ka zemlja Rascija. Sarajevo, 1979.
16. Francuski pamuk. Svjetlost. Sarajevo, 1980.
17. Izabrane pripovjetke. Univerzal. Tuzla, 1982.
18. Sabrana djela. Knj. I-X. sarajevo, 1981.
19. Price kod vode. Izbor pripovjedaka. Srpska knjizevna zadruga. Beograd, 1982.
20. Jasenovac. Zapisi o logoru. Sarajevo, 1983.
21. Pripovijetke. Svjetlost. Sarajevo, 1984/85.
22. Rimski prsten. Svjetlost. Sarajevo, 1985.
23. Pripovijetke. Svjetlost. Sarajevo, 1985; 1987.
24. Herceg-Bosno i tvoji gradovi. Svjetlost. Sarajevo, 1986.
25. Lirika. Beogradski graficki zavod. Beograd, 1988.
26. Miris lis ca orahova. Veselin Masles a. Sarajevo, 1989.
27. Koliba na nebu. Glas. Banja Luka, 1990.

 

ĆAMIL

 

Mrzili smo seljake, smijali smo se njihovim naglascima, a ne daj dragi Bože da se ikad u razredu pojavio novi učenik - seljak, zubima bi ga rastrgali ili bi, sto je ipak vjerojatnije, bio linčovan rijecima, a to se u tim godinama činilo strasnijom sudbinom nego da te netko zatuče na licu mjesta. Kada bi se seljak pojavio na utakmici, prepoznavali smo ga medju deset hiljada navijača; kada bi usao u kino, usred mraka smo ga prepoznavali po mirisu; kada bismo ga sreli na izvidjačkom logorovanju, podsmjehivali smo mu se u lice jer on to, kao, ne konta. U svakom slučaju, bilo je krajnje nepreporučljivo u Sarajevu ili u društvu Sarajlija biti seljak.

I tko bi sad znao zašto je bilo tako i sta nam je toliko smetalo kod tih ljudi, jer gradski papci nisu bili ništa bolji od seljaka, zapravo bili su puno gori, ali nam uglavnom nisu smetali. Kod kuće nas nije odgajalo da mrzimo seljake, niti nam je s televizije govoreno da su gradjani bolji od seljaka. Bit će da nas je u našoj nesnošljivosti odgajala ulica, a zašto je ona to činila, nema više odgovora jer nema ni te ulice. Ulice umiru sa svakom generacijom, pa umjesto njih dolaze druge ulice koje nose ista imena, iste kuće i iste mirise, tako da nitko nikada niti ne primijeti da su jednoga dana umrle.

A onda bi u školi za lektiru dobili neku seljačku knjigu. Oni koji knjige nisu čitali, ne bi pročitali ni nju, a oni koji su čitali, pljuvali bi iz dubine duše i urbanog uvjerenja koje je kod čovjeka strašno jako kad mu je šesnaest ljeta i godina je 1982. Profesorica bi, jadna, i tim pljuvanjem bivala zadovoljna jer joj je bilo stalo da učenik barem proćita knjigu. Eto, recimo, "Priče" od Ćamila Sijarića.

Te Priče bile su sasvim seljaćke, seljački su bili svi likovi, seljaćki je bio ambijent i seljačke su bile sve piščeve literarne i zivotne fascinacije. Bila je, recimo, neka rečenica u kojoj se autor pitao kako bi lovac mogao pucati u medjeda koji gleda zalazak sunca. Joj, kako je to nama bilo glupo i koliko smo se trudili smijati i piscu, i lovcu, i medjedu. A sto je najgore, tih dana se Ćamil Sijarić pojavio i na televiziji i govorio onako kako su govorile i njegove priče i kako, mislili smo, govore seljaci kada nisu dovoljno pametni da se srame toga sto su seljaci.

Da, mi koji smo i inace čitali, procitali smo sve te seljacke knjige i u njima seljacke price, ali kao da i nismo. U osnovi bi bolje bilo da smo pametnije utrosili vrijeme i da smo pustili da prodju godine i da nas prodje huja na seljake, da smo sacekali smrt nasih ulica i vrijeme kada cemo se izmirivati i sa sobom i sa cijelim svijetom i popravljati ono sto smo pokvarili u pubertetu. A to vrijeme doslo je za sesnaestogodisnjake iz 1982. vec nakon tri-cetiri godine.

Bas tada u Jugoslaviji je u najsiru modu usla latinoamericka knjizevnost i magicni realizam. Citali smo Sto godina samoce i price nekih cudnih pisaca koji su pisali o seoskim ludama koje pronalaze napustene rudnike dijamanata, o ruznim macehama i krcmaricama u krcmama usred prasume, pa bi nam sve nesto bivalo cudno. Kao da smo o svemu tome vec nesto znali i kao da je ta artificijelna blesavost ili naivnost nesto sto nam je puno bliskije nego sto su nam kreatori latinoamericke mode govorili.

A onda se Camil Sijaric opet pojavio na televiziji, govorio isto onako kao sto je govorio prosli put, ali to vise nije bio govor seljaka, nego je bio govor knjizevnoga junaka koji je greskom ispao iz neke daleke prekomorske knjige. I sta ces nego da opet procitas one price, a za njima i sve Camilovo, i procitas iste one recenice kojima si se smijao, pa da te bude stid jer se netko mozda sjeca onoga sto si govorio skolske jeseni 1982.

Camil Sijaric tako je postao i ostao pisac sa iste stalaze kao Gabriel Garcia Marquez i mogu se sada sastati svi knjizevni teoreticari i prakticari ovoga svijeta, urlati da Camilu tu nije mjesto, zavijati na mjesec i udarati se sakama u glavi, ali ostat ce tako. Ćamil je prvi Gaucho bosanske knjizevnosti, vitez sandzackih pampasa i eglen efendija iz predgradja Buenos Airesa, ali odreci se sjecanja na vlastitu mrznju prema seljacima i svemu onome sto je u pubertetskoj viziji bilo seljacko znacilo bi izdajstvo vlastite proslosti. Uostalom, sto znaci pucati u medjeda koji gleda u zalazak sunca najbolje mogu znati oni koji su se nekada tome nazor smijali.

Camil Sijaric je na pravdi boga poginuo malo pred kraj onih vremena. Poginuo je ispred Centralnog komiteta, od auta, a da auto u svojoj knjizevnosti skoro nikada nije spomenuo. Nitko ne poznaje lice svoje smrti, od zmije otrovnice ginu oni koji sa zmijama nisu zivjeli, a od automobila oni koji su ih ignorirali.

Camil je bio pisac povijesti, onakve kakva je ova nasa, historije koja se dogodila i prosla, a koju je on spasavao vjestinom cudjenja. Vjerovao je da samo cudjenje spasava njegov svijet, sto je vrlo poucno. Puno je bolje cuditi se svome zivotu nego zaliti za njim.

(Historijska citanka, Miljenko Jergovic) 

 
Fotogalerija
Kulturni dnevi Sandžaka v Kamniku
30. 10. 2016
Foto galerija - Kulturni dnevi Sandžaka v Kamniku
IFTAR sa izbeglicama u Sloveniji
05. 07. 2016
U KŠD Sandžak, smo u subotu 02.07.2016 i u nedelju 03.07.2016 održali ramazanski iftar za izbeglice, koje se trenutno nalaze u Sloveniji. Atmosfera je bila odlična i na licama izbeglica se je vidjelo zadovoljstvo i zahvalnost. U veliku čast i
Vseh: 3374 since 24.10.2012
Ta mesec: 306
Ta teden: 62
Danes: 2